Svi oni koji su gladni podataka o tome kada, kako i gdje su služili, poginuli, bili ranjeni ili odlikovani njihovi najmiliji, djedovi i pradjedovi koji su služili austro-ugarsku vojsku, mogu putem Interneta pronaći formular koji će ih odvesti do Austrijskog državnog arhiva. Kada bi se radio temeljiti i studiozni presjek trajanja Austrije i austro-ugarske vlasti (1797.-1805.) i (1813.-1918.) na prostoru Makarske i njenog Primorja, obično će se pitati koji su tragovi od njene vladavine do danas ostali

Od javnih zgrada gotovo da nema ni jedne ukoliko u to ne uračunamo prilog koji je prema riječima don Petra Kaera (1848.-1919.) za Ubožište - Bazanu: "Premilostiva Ćesarica i Kraljica Jelisava udostojala se u Rujnu one godine (1856.) doznačiti iz svoje privatne blagajne 200 for. za siromahe Ubožišta u Makarskoj, i to bih rekao, na riešenje gorinavedene molbe..". Kaer dalje navodi izrađenu spomen-ploču i njen tekst u čast Franji Josipu I. i Jelisavi Bavarskoj koja ni za njegovog pisanja knjige 1914. god. nije bila postavljena, već je ostavljen samo prazni okvir. Makarska škola, bolnica, Ubožište za siromahe -Bazana i druge javne ustanove formirane su prema pisanju don Petra Kaera većinom od priloga dragovoljnih ostavinskim oporuka, robnih donacija i novčanih davanja brojnih dobrotvora Makarske i njenog Primorja.

Najznačajnije što je iza Austro-ugarske ostalo su prometnice, lučka pristaništa, šetnice,.. kojima se i dan danas jednako kao i prije 100 godina koristimo. Svoj prijašnji monumentalni izgled i vitalnost koja najviše privlači turiste zadržala je cesta od Makarske preko Staze prema vrhovima Biokova u pravcu Vrgorca. Cesta se pripisuje namjesniku barunu Gavri Rodiću i Austriji premda su je u kratkom roku (30.V.1878.god.) "dragovoljnim" radom bez ikakve nagrade gradilo pučanstvo Primorja i Vrgorca. Makarska je imala reguliranu vodu kroz deset javnih česmi i uređen Pravilnik o uporabi vodovoda grada Makarske (1906. god.) i u njenoj blizini na rijeci Cetini izgrađena je hidrocentrala "Gubavica" za potrebe tvornice u Dugom Ratu. Međutim, Makarska će električnu energiju sa te iste hidrocentrale dobiti tek 40. god. kasnije tako da će makarsku rivu osvjetljavati tek dva-tri plinska ferala, a poslije agregati na benzin. Od javnih spomenika današnje vrijeme preživjela su svega dva. Na ulazu u Makarsku sa zapadne strane nalazi se od naroda zvani "Napoleonov spomenik" čiji je prijašnji tekst Austrija dala uništiti, a spomenik premjestiti i ukucati novi tekst u slavu Franje Josipa I. habsburško-lotarinškog (1792.-1835.). Jednako se je sudbina vremena poigrala i sa drugim spomenikom "Dalmatinskim vojnicima" koji je izgubio svoju prijašnju namjenu i uklopio se u sadržaje vjerskog svetišta i središnje proslave Male Gospe u Vepricu. Spomen ploče koje su se nalazile uz prometnice gotovo sve su uništene. Austrijska vlast je uništavala francuske natpise i postavljala svoje tako da su padom Austro-ugarske uništene slijedom događaja i njene ploče. Za divno čudo na Turiji je obnovljena jedna od tih ploča, a kako je u blizini izletište, mnogi turisti se fotografiraju za uspomenu uz nju. Postojala je u Makarskoj čitaonici - "Casino" još jedna ploča u slavu Franje Josipa, ali danas se može vidjeti samo na fotografiji koju je u splitskom arhivu pronašao djelatnik gradskog muzeja Makarska -Velimir Urlić. Austrijski zemljišni katastar i sada vrijedi. Austrijsko sudstvo u Makarskoj opisao je "Narodni list": "..još za vrijeme sudca Petrića, Salva, Radmilla, Rosignola, Polla, Polickoga u c.k. kotarskom sudu visjela je uokvirena starinska slika božice Pravde. Kako je bila stara, valjda su je moljci izobali, ona je iščezla, umjetnički nije bila vrijedna, al narodu je silno omilila. Doznaje se da će u onaj starinski okvir staviti rečenicu poznatog kriminaliste: "Kada politika uđe kroz vrata suda, pravda izađe kroz prozor..".

Ipak po meni od svega onoga što je bilo za vrijeme vlasti Austro-ugarske najznačajniji su bili ljudi koji su u to vrijeme radili, stvarali i aktivno djelovali bilo društveno, kulturno ili politički. Osobe poput don Mihovila Pavlinovića, Stjepana Ivičevića, Kažimira Ljubića, don Petra Kaera, Vjekoslava Cezara Pavišića, dr. Antuna Anđela Frarija, Ivana Rendića, Ive Marija Vukovića,.. su se svojim radom i zalaganjem izdigli iznad svog vremena i zato su svak u svojoj domeni jednostavno neponovljivi.

Ulice, trgovi i parkovi mijenjali su, a povijest nas uči da će i ubuduće mijenjati svoja imena, ali Trg Andrije Kačića Miošića (1704.-1760.) neće nikada. 26.VIII.1890. je najznačajniji datum u povijesti Makarske i njenog Primorja u kulturnom, političkom pa čak i u turističkom smislu jer je proslava otkrivanja spomeniku "Starcu Milovanu" prešla granice tada administrativno podijeljene Hrvatske i o njoj se je pričalo od Beča, Varšave, Praga do Budimpešte. Franjo Josip za života nije dopustio da se na spomenik postavi mozaik što predstavlja grbove 12 zemalja koje je opjevao starac Milovan, a taj isti Franjo Josip imao je ispod Grme uz plažu park koji je nosio naziv Park Franje Josipa.

Tragična situacija dogodila se odmah po kraju I svjetskog rata jer je su se veliki narodi i pobjednici ponovno poigrali s malim narodima Sudbina Austro-ugarske carevine i malih naroda unutar nje definitivno je zapečaćena potpisivanjem sporazuma o primirju u jednom putničkom vagonu na slijepom kolosijeku u blizini Compiegnea.- /Francuska/ - 11.XI.1918. god. U 5,00 sati ujutro u nekoliko točaka zaključen je kraj I. svjetskog rata u kom je u bitkama i posljedicama ratnog djelovanja sa područja Hrvatske život izgubilo oko 190.000 muškaraca u najboljim godinama, među kojima i nekoliko stotina žitelja Makarske i njenog Primorja. Apsurdan je podatak da su istog trena odaslani telegrami sa viješću o primirju, ali je rat potrajao još nekoliko sati jer je u tekstu stajalo da primirje stupa na snagu jedanaestog sata jedanaestog dana jedanaestog mjeseca te godine. Ako je Viška bitka 1866. god. bila veliki trenutak slave i odbrane Jadrana, mir nakon rata i provedba tajnih Londonskih ugovora bili su totalni poraz.

Kolone vojnika poražene austro-ugarske vojske sa balkanskog, istočnog i talijanskog ratišta u rasulu pojedinačno ili u grupama po nekoliko mjeseci vraćaju su svojim kućama. Poznati su primjeri zarobljeništva koja su trajala i po nekoliko mjeseci čak i godina nakon rata. Baškovoški svećenik fra Gabro Cvitanović (1887.-1955.) je u svoj "Ratni dnevnik" unio svu patnju zatočenika talijanskog zarobljeništva od potpisa primirja da njegovog dolaska u Bašku Vodu 2.IV.1919. god. Fra Gabro Cvitanović: "Valjda će se nekome činiti zazorno, što zarobljenike nazivam bijednicima. Možda je upravo zato tako malom broju pozvanih pod pušku na početku rata padala na pamet ova mogućnost jer su kao i svi ostali preveć idealno mislili o kulturi dvadesetog stoljeća..". Pored talijanskog otoka Sardinije nalazi se Asinara u kojoj se nalazi zajednička grobnica u kojoj je ukopano ukupno 7.048 zarobljenika, pripadnika austro-ugarske vojske.

U Zagrebu se /5./6.X./ sastaje Narodno vijeće gdje su zastupljeni predstavnici svih hrvatsko-slovenskih i bosansko-hercegovačkih zemalja Austro-ugarske Monarhije, usvajaju Zagrebačku deklaraciju u kojoj na osnovu Wilsonova načela o samoodređenju naroda zahtijevaju potpuno neovisnu državu. 24./25.XI.1918. god. u noćnoj sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća Stjepan Radić iznosi svoj stav u vezi stvaranja nove države. Tj. ujedinjenje zajedničke Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom: "- Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom već zato, jer, eto, u ime Kraljevine Srbije nema tu nikoga, ništa, osim taj jedan brzojav, a i taj predstavlja nešto drugo nego vi... Gospodo! Sav svijet poznaje i priznaje pravo narodnoga samoodređenja". Barun Svetozar Borojević, - "Lav od Soče", veliki strateg koji je uživao veliko povjerenje vojnika, zaputio se s njima u Zagreb da se ponudi Narodnom vijeću u Zagrebu pa i samom Stjepanu Radiću kako bi stvorili svoju državu. Međutim, od toga nema ništa jer mali i dalje vjeruju velikima i Wilsonovim načelima pa tako i makarska riva dobiva naziv Wilsonova obala, a Borojević odlazi u Austriju. Koruški Hrvati na referendumu traže da se pripoje Austriji. 1.XII.1918. god. Austro-ugarska je definitivno nestala jer je proglašeno "Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca". Talijanska vojska u isto vrijeme okupira Rijeku, Zadar, Vis, Hvar, Korčulu, Mljet, Lastovo, Pulu, Šibenik, sve kvarnerske i dalmatinske otoke osim Brača i Šolte te sjeverni dio kopnene Dalmacije uključujući Knin. Kada je u Zagrebu (5.XII.) bila zakazana svečana prisega prema aktu - zapovjedi regenta Aleksandra Karađorđevića (1888.-1934.) (od 1.XII.) da hrvatski vojnici, koji su se vratili sa ratišta, polože prisegu, njemu kao regentu i njegovom ocu kralju Petru Karađorđeviću. Vojnici zagrebačkih vojarni su odbili tu prisegu i popodne istog dana sa hrvatskim zastavama uputili su se Ilicom na Jelačićev trg uzvikujući: "Živila Hrvatska! Živila Republika!" Na Jelačićevom trgu u tijekom demonstracija i u sukobu žandara s jedne i bivših domobranski jedinica s druge strane, dogodio se veći broj mrtvih i ranjenih. Članice Antante bi sigurno ugušile i Borojevičev plan jer su pomogli Nijemcima da uguše pobunu u Njemačkoj /15.I.1919. god./ kada su Spartakovci i nezavisni organizirali demonstracije i zahtijevali obaranje vlade. Pobijeno je nekoliko tisuća ljudi. U Mađarskoj 20.III.1919. god. Antanta od mađarske vlade ultimativno traži pristanak da češke i rumunjske čete okupiraju veliki dio Mađarske. Članice Antante angažirale su Čehe, Rumunje i Francuze kako bi srušili mađarsku vladu. U istom smislu 8.III.1919. god. središnji odbor HSS-a donosi rezoluciju kojom ne priznaje Kraljevinu SHS jer je ona proglašena izvan Hrvatskog sabora i protiv je naroda hrvatskoga. Stjepan Radić u zatvoru sastavlja Memorandum (kog je potpisalo čak 167.669. ljudi) kojeg upućuje predsjedniku SAD-a Wilsonu, vladama velikih sila i Mirovnoj konferenciji u Parizu. Memorandumom se traži da se u Hrvatsku uputi saveznička komisija radi omogućavanja samoodređenja hrvatskog naroda i stvaranja mirotvorne, neutralne Republike Hrvatske koja bi ušla u "Saveznu republikansku Jugoslaviju" čim Slovenci, Srbi i Bugari osnuju isto takve neutralne, slobodne pučke republike.

Posljednji spomen na Austriju bio je dana (30.IV.1919.) kada su "Brača Hrvatskog Zmaja" iz Bečkog Novog Mjesta u Austriji za Zagreb - organizirali prijenos posmrtnih ostataka hrvatskih mučenika Zrinskog i Frankopana (1671.). Povorci su prisustvovali na stotine tisuća Hrvata, ali i brojni Slovenci, Srbi, Česi, Poljaci, a bilo je i mnogo naših Primoraca.
>KRAJ FELJTONA

Komentirajte članak   Ime   E-mail Dostupni znakovi: 600 Enter what you see:

Nema komentara