Nova predstava Ivice Mijačike Bog, žurim, nazovi izazvala je veliki interes makarske javnosti. Više od četiri stotine ljudi ispunilo je, za tu priliku prilagođen, prostor makarskog ljetnog kina, a doslovno se tražila karta više

Kada se kaže kako je za neku predstavu tražena karta više, tada to može djelovati poput odavno potrošene fraze. Međutim, pozornica ljetnoga kina bila je u subotu, 24. srpnja, doslovce ispunjena do posljednjeg mjesta i tražila se stolica više. Kazališna predstava Ivice Mijačike Bog, žurim, nazovi izazvala je rijetko viđeno, barem kada je o sličnim sadržajima riječ, zanimanje makarske javnosti. Replika stoljeća, kako još nazivaju najnoviju Mijačikinu predstavu, bitno je različita od Grdelina iz žuja, ali još uvijek sadrži prepoznatljivu količinu satire i pomalo gorkaste komedije koja samo na prvi dojam može djelovati jednostavnom. Redatelj Zoran Mužić te glumački trio Helena Minić, Davor Svedružić i Pero Juričić, za ono što smo vidjeli i čuli zaslužuju sve pohvale. Osobito se to, neka se ostali ne naljute, odnosi na Helenu čija je energična i vatrometna gluma naprosto osvajala iz dijaloga u dijalog, iz pokreta u pokret.

Redatelj (Pero Juričić) i dvoje glumaca (Helena Minić i Davor Svedružić) uvježbavaju predstavu u kojoj, krenuvši od Adama i Eve, glumci tumače po nekoliko likova, mijenjajući ih skoro neprimjetno, frustriranih i zarobljenih u nametnutim im (premda ih oni prihvaćaju pa čak i njeguju) vrijednostima urbane civilizacije. Je li već na samome početku, u sirovom i strasnom seksualnom činu između Adama i Eve, postojala međusobna iskrenost ili je već tada u matricu ponašanja ljudske vrste ugrađena i unaprijed zapisana otuđenost kojoj smo dana s svjedoci, nikada nećemo saznati. Analizirajući, u jednom trenutku, analno zgrtački karakter s primjesama nekrofiije, Mijačika u tekstu pokušava komunicirati s Erichom Frommom (Anatomija ljudske destruktivnosti) da bi kratko nakon toga u dijalog glumice i glumca na pitanje: Molim? ubacio infantilni dječački odgovor: Opalim te golim!

Kako će sve završiti?
Podsjeća to na nedavni, poprilično ozbiljan, razgovor koji je završio pitanjem: Ma, o čemu mi to uopće pričamo? Odgovor na pitanje može li biti gore ili s osmjehom idemo ka apokalipsi? još uvijek lebdi u zraku, ali se ipak da naslutiti u završnoj sceni predstave kada redatelj ostaje sam na sceni (mrak, svjetlo, mrak - glazba) držeći u rukama tekst romantične pjesme koju je napisao, a koju nitko ne želi čuti jer nema vremena za takve glupost, pa čak ni tehničar, majstor rasvjete, koji misli kako s čovjekom nešto nije u redu. Bravo, Mijačika, bravo redatelj, bravo glumci!

Komentirajte članak   Ime   E-mail Dostupni znakovi: 600 Enter what you see:

Nema komentara